Nedin plan
Dobar plan za zapošljavanje potreban je mnogima ovih dana. Bilo da je to pokušaj dobivanja prvog ili tek jednog u nizu poslova zbog sve češćih otkaza iz razno raznih razloga, a nekako najčešće zbog tehnološkog viška što god on značio. Donosim jednu od mogućih varijanti. Bila sam fascinirana ozbiljnošću i sveobuhvatnošću izrade tog plana i činilo mi se korisno podijeliti to s vama, naravno uz njezin pristanak.
Hvala Neda 🙂.
Ovako je to ona napravila
Nedin plan
Plan je uvijek dobrodošla stvar.
- Krajem rujna upisala sam izobrazbu za Dadilju. On line nastava petak i subota, očekivani završetak u siječnju. Zatim mjesec dana praktične nastave u vrtiću po njihovom rasporedu.
- Šaljem zamolbe za radna mjesta Asistent u nastavi i Pomoćni odgajatelj u vrtiću. Za asistenta sam imala tri razgovora i svi su protekli odlično, problem je što su to od reda dečki s poteškoćama u učenju i skloni agresiji pa me stave na čekanje za neko " nježnije" dijete, jer sam ja gracilna žena. U dvije škole sam na čekanju 🙂.
- Volontiram 6 godina pa imam dobre performanse i to mi ulijeva samopouzdanje pri razgovorima. Ukupno poslanih molbi u ovome smjeru imam cca 20.
- Na drugu stranu šaljem zamolbe za administrativnu granu djelatnosti. I njih sam poslala cca 30. Reakcije na razgovorima su vrlo ugodne i pozitivne. Imam dobar raspon djelovanja u dosadašnjem radu, u sklopu jedne prijave sam obavila i testiranja koja su se pokazala izvrsnima, njihov odgovor očekujem ovaj tjedan, očekivani početak rada je 16.11.
- Tako u petak idem u jednu firmu na pismeni test, isto administracija.
Još sam uvijek pod dojmom napisanih i poslanih zamolbi, sama sam ih svojevremeno poslala trideset i tri. Danas su još neka složenija vremena i možemo se s njima nositi dobrom organizacijom i pozitivnim stavom. Javite mi kako to vi radite, a ja ću vama javiti kako je Neda prošla. Do tada držimo joj svi zajedno palčeve.
U čemu leži naša snaga?
Toliko sam ponosna na svoju djecu da sam shvatila kako je to dovoljno dobar razlog za smanjenje „Corona“ stresa i da je dobro da svatko od nas pronađe neki takav dobar umanjivač stresa.
Naša obitelj ponovno se zbližila u doba „lockdowna“ jer smo nakon niza godina u kojima su djeca bila odsutna zbog studija konačno opet svi bili zajedno.
Preraspodjeli smo kućanske poslove i brigu oko okućnice; svi su naučili, odnosno usavršili kuhanje, redovito smo vježbali pod nježnom rukom našeg „profe“, gledati filmove s engleskim titlovima i jednostavno potvrdili koliko je obitelj važna i koliko je satkana od čitavog niza pojedinačnih odnosa koje treba redovito njegovati i održavati.
Dobili smo priliku učvrstiti neke odgojne postavke kao i odbaciti stare i nekorisne. Tu je najteže bilo suprugu i meni, ali uz njihovu nježnost i podršku i to je išlo lakše.
Sada je ponovno naglasak na zabrani obiteljskog okupljanja.
Sve je jasnije zašto je to tako. Kad uništimo obitelj, tradiciju, čast i dostojanstvo lakše će manipulirati strahom i padat ćemo kao glineni golubovi.
Zato ne dajte se.
Njegujte odnose s ljudima koje volite. Ionako ih nema puno 🙂.
Posjećujte ih, pišite im, zovite ih na telefon. Radite što god vam je drago jer time pokazujete ljubav i njima i sebi.
Zato odlučite kome ćete se i kojim redom javiti, još danas.
Rado bih da se javite i meni 🙂.
Očekivanja zbog kojih se gubi glava
Tužna sam, onako jako, do kosti. Hladnoća struji mojim tijelom.
Danas sam saznala da se ugasio još jedan mladi život.
Ubio se dvadeset petogodišnjak. Pao je osmi puta na ispitu i to nije bio samo još jedan pad već i gubitak prava na daljnje studiranje, a za njega dovoljan razlog za odlazak u smrt.
Obitelj mu je priredila feštu uvjerena da će položiti ispit. Rekao im je da je prošao, „otfeštao“ do jutra i onda se ubio.
Zašto?
Zato što se nije sjetio da život vrijedi više od diplome i da vrijedi i bez diplome.
Ubio se jer je očekivao sam od sebe da će završiti fakultet.
Ubio se jer su i njegovi očekivali da će završiti, a bez diplome nije mogao nastaviti živjeti.
Poznato?
Kako ste vi s očekivanjima od sebe i od drugih?
Teško mi je razlučiti što me više rastužilo? Ugašen mladi život ili očekivanja odnosno bol, tuga i šteta koju uzrokuju, a da nam to uopće nije jasno, da toga uopće nismo svjesni.
Bila sam na promociji romana i očekivala da će biti napisane nikad do sada izrečene riječi. Znači nije mi bilo dovoljno zahvaliti zbog napisanog romana, upornosti i truda jer nisu zadovoljena moja očekivanja.
Zamolila sam kćerku za pomoć i očekivala da ona to odmah odradi. Zbog očekivanja nisam zahvalila za sve trenutke kada se ona odazvala istog trena.
Suprug na fešti nije naručio pjesmu za mene, a ja sam baš očekivala, nisam mu se zahvalila za sve situacije u kojima je brinuo za mene i za naš odnos.
Vidim svoja očekivanja, ne odustajem od njih. Zato povređujem sebe, djecu, partnera…
Zbog očekivanja ugasio se jedan mladi život, a mi i dalje ne odustajemo…
Kako je kod vas s očekivanjima?
Odluka
Ludilo zvana Corona traje mjesecima.
Ne želim da me obuzme, ne želim da mi promijeni život, navike, ugodnu rutinu i umanji svakodnevne radosti. Borim se koliko mogu, ali posustajem.
Čini li vam se poznato? Posustajete li i vi?
Vratila sam se sa dobrog i uspješnog godišnjeg odmora uistinu osvježena i spremna za nove radne zadatke, ali već nakon nekoliko dana osjećam da polako klizim iz sedla.
Pritisci su preveliki, zahtjevi prebrojni…
Čvrsto stežući preostalu energiju ponovno shvaćam da je sve samo u mojim rukama. Nitko me neće zaštititi ili obraniti od ovog ludila, ako to ne učinim sama.
Zato odlučujem umjesto svoje energije ponuditi svoje masne naslage na topljenje.
Iako slomljena radnim danom oblačim trenerku i krećem na vožnju biciklom.
Sa svakim prijeđenim kilometrom nekako sam bliža sebi.
Čak se počinjem i smiješiti i sastavljam u glavi popis ljudi koje ću zvati na kavu.
Svaki dan po jednog i to samo one s kojima se mogu smijati, biti mala djevojčica i bar za neko vrijeme zaboraviti na ludilo.
To pomaže.
Meni je pomoglo.
Želite li i vi pokušati?
Što vam nedostaje?
Bicikl, prijatelji ili odluka kojom ćete pomoći samoj sebi?