Očekivanja zbog kojih se gubi glava
Tužna sam, onako jako, do kosti. Hladnoća struji mojim tijelom.
Danas sam saznala da se ugasio još jedan mladi život.
Ubio se dvadeset petogodišnjak. Pao je osmi puta na ispitu i to nije bio samo još jedan pad već i gubitak prava na daljnje studiranje, a za njega dovoljan razlog za odlazak u smrt.
Obitelj mu je priredila feštu uvjerena da će položiti ispit. Rekao im je da je prošao, „otfeštao“ do jutra i onda se ubio.
Zašto?
Zato što se nije sjetio da život vrijedi više od diplome i da vrijedi i bez diplome.
Ubio se jer je očekivao sam od sebe da će završiti fakultet.
Ubio se jer su i njegovi očekivali da će završiti, a bez diplome nije mogao nastaviti živjeti.
Poznato?
Kako ste vi s očekivanjima od sebe i od drugih?
Teško mi je razlučiti što me više rastužilo? Ugašen mladi život ili očekivanja odnosno bol, tuga i šteta koju uzrokuju, a da nam to uopće nije jasno, da toga uopće nismo svjesni.
Bila sam na promociji romana i očekivala da će biti napisane nikad do sada izrečene riječi. Znači nije mi bilo dovoljno zahvaliti zbog napisanog romana, upornosti i truda jer nisu zadovoljena moja očekivanja.
Zamolila sam kćerku za pomoć i očekivala da ona to odmah odradi. Zbog očekivanja nisam zahvalila za sve trenutke kada se ona odazvala istog trena.
Suprug na fešti nije naručio pjesmu za mene, a ja sam baš očekivala, nisam mu se zahvalila za sve situacije u kojima je brinuo za mene i za naš odnos.
Vidim svoja očekivanja, ne odustajem od njih. Zato povređujem sebe, djecu, partnera…
Zbog očekivanja ugasio se jedan mladi život, a mi i dalje ne odustajemo…
Kako je kod vas s očekivanjima?